U životu

U posljednje vrijeme obraćam pažnju na komentare koje ljudi daju. Otkrila sam da je to i prednost i nedostatak.
Uvijek obraćam pažnju na sve oko sebe.
Uvijek obraćam pažnju na to što ljudi govore i na ono što ne govore.
Također uvijek obraćam pažnju na to što ljudi rade i na ono što ne rade.
Ponekad nešto kažem, ali često neću - ako me ne pozovu da ponudim svoje mišljenje, ostat ću šutljiva.
Što ako najznačajniji životni trenuci ne dolaze namjerno, već lutaju kroz tihe prostore koje nam obično nedostaju?
Ono što slijedi nije samo objava na blogu - to je šapat iz te tišine. Ove riječi proizašle su iz razgovora spontanog poput samog života.
Vaš um, moćna tehnologija, također može biti stvorenje navike, ponovno reproducirajući stare snimke tjeskobe i sumnje u sebe. Kao da um pokreće vlastiti oblik umjetne inteligencije, koji nije napravljen od silikona, već izgrađen na zastarjelim scenarijima preživljavanja. Ova "umjetna inteligencija uma" neprestano radi, filtrira iskustvo, generira "umjetno" značenje i odvlači nas od onoga što zapravo jest.
Nemojte me krivo shvatiti. Izgradnja zajednice može biti zabavna. Interakcija na društvenim mrežama. Komentiranje tuđih blogova. Umrežavanje s svima. Izgradnja popisa e-pošte.
Sve sam to napravila i oduzima nevjerojatno puno vremena. Pogotovo kada blogirate na Dalmatinska Rič stranici i nema prirodne, ugrađene zajednice. Možete na kraju provesti više vremena umrežavajući se nego stvarajući sadržaj.
I u konačnici ja sam kreator, a ne umreženik.
Cilj nije stalna tišina, već kratki, namjerni trenuci za ponovno povezivanje. Alternativno, sjedite u tišini s prijateljem. Čak i pet minuta može otkriti kako nas ova stranica povezuje izvan riječi.