U svijetu Ja,Ja, Ja, Ja... i nitko više.

Svijet više nije isti kao što je bio. Teže je, čvršće, više služi sebi. Ljudi više ne brinu jedni o drugima kao što su nekada, ili barem kako sam čuo da su radili u, recimo, prošlo vrijeme.
Postoji stara priča o jednom starom čovjeku koji je posadio drvo.
Mladić koji je prolazio stao je i upitao: "Što to radiš?"
"Sadim voćku", odgovorio je starac.
"Koliko treba da donese plod?" - upita mladić.
"Možda 40 godina", rekao je starac.
Mladić je bio zbunjen. "Ali nećeš tako dugo živjeti. Nećeš jesti voće. Zašto gubiti vrijeme i energiju?"
Starac se nasmiješio. "O ne, ali kao što sam našao plodno stablo, tako ću posaditi i za one koji dolaze poslije mene. Nadam se da će biti ovdje da uživaju u voću."
Ova jednostavna priča sadrži duboku mudrost o tome zašto smo ovdje—ne samo u doslovnom smislu, već i u duboko psihološkom i duhovnom smislu. Traži od nas da razmotrimo: Koja je naša uloga u velikom planu života?
Koja je naša odgovornost prema budućnosti?
U svojoj srži, priča nas izaziva temeljnim pitanjem: živite li u svijetu "ja" ili u svijetu "mi"?
To ne znači da nema ljudi dvadeset prvog stoljeća koji daju sebe, ali samo se čini da su oni više iznimka nego pravilo. Suočili smo se s financijskim poteškoćama i sam Bog zna da je bilo dovoljno krvi proliveno za generacije koje dolaze, ali ratovi oko rijetkih minerala ili navodne nuklearne prijetnje razlikuju se od velikih ratova koji su vođeni zbog ideologije.
Ta ratna vremena natjerala našu zemlju da se udruži kako bi prebrodila oluju. Bilo je to vrijeme u kojem su se ljudi na domovini žrtvovali i davali doprinos, a rat je bio vijest dana. Toliko smo se navikli paziti na pojedinca da smo stvorili kulturu koja slavi i nagrađuje one koji sebe stavljaju na prvo mjesto.
Ljudi mogu biti razočarani i pitam se s obzirom na trenutnu sklonost našeg društva prema slavljenju prizemnih naravi ljudi – slava koju je stvorila reality televizija namazana nezaslužnim ljudima do pohlepe tajkuna koji odvedu tvrtku u stečaj.
Uvijek sam dirnut kada netko da sve od sebe ili učini nešto otmjeno, primjerice zadrži vrata ili pošalje poruku zahvale. Čini se kao tračak izgubljenog vremena, prošlog doba, i još više ga cijenim jer je rijetkost.
Ono što bih volio vidjeti je da ispravno ponašanje bude manje neuobičajeno i nadam se da možemo naći snage u sebi da nadvladamo svoju grabežljivu prirodu i zapamtimo da ne živimo ovdje, niti radimo bilo što, potpuno sami. Na kraju dana svi smo povezani i iako su osobno ispunjenje i uspjeh prekrasni, kolektivni uspjeh nam svima pomaže.