Strahopoštovanje prema smrti

Pisci poput mene provode puno vremena razmišljajući zašto se ljudi upuštaju u nepoznato. Ne samo očite primamljivosti - opuštanje, zimsko sunce, jeftino vino, već i emocionalne, dirljive stvari.
Strahopoštovanje prema smrti. Mislim da je to postao jedan od glavnih poticaja naših putničkih života. Kako duhovnost slabi, iskustvo je nova vjera, a mi smo izbjeglice od svakodnevnog života.
Kako se mjesec uzdizao sve više, nebitne kuće počele su se topiti sve dok postupno nisam postala svjena starog otoka ovdje koji je nekoć cvjetao za oči Dalmtinskih mornara, svježe začarani trenutak čovjek je morao zadržati dah u prisutnosti ovog, prisiljen na estetsku kontemplaciju koju nije ni razumio ni želio, licem u lice posljednji put u povijesti s nečim što je primjereno njegovoj sposobnosti za čuđenje.
Strahopoštovanje kao osjećaj prisutnosti nečega golemog što nadilazi vaše razumijevanje svijeta.
S obzirom na ovu definiciju, lako je vidjeti zašto smrt tako često izaziva strahopoštovanje.
Kad, primjerice, stojite pred mrtvim tijelom, osjećate se zapanjeni pitanjima: "Što znači život?", "Što je vječnost?".
Ove goleme misterije nadilazile su sve što moj um (ili bilo koji um) može shvatiti, ali moje me čuđenje navelo da razvijem znatiželju i na kraju steknem uvide koji su utjecali na moj život.
Srce ti je slomljeno, nema sumnje. Tuga će biti sljedeći događaj koji će se dogoditi.
Ako možete malo predahnuti i unijeti osjećaj znatiželje i poštovanja u trenutak smrti, to bi moglo ublažiti intenzitet i ponuditi osjećaj mira dok se brinete o svojoj duši i dok napušta ovu fizičku zemlju ispunjenu ljubavlju i poštovanjem.