Slojevito sjećanje

Kako godišnja doba prolaze kroz zimu i prema proljeću, prirodni svijet oko nas ulazi u vrijeme tihog odmora i pomlađivanja. Odvojite vrijeme da promatrate ovo smirivanje u svemu što se događa izvan vas. Iskoristite sljedeći trenutak da dopustite vlastitom duhu da se smjesti i odmori na neko vrijeme.
I ovdje sam da kažem da svi propuštamo bit.
Toliko sam zauzet planiranjem, pokušavam izbaciti svoj popis obaveza i ne želim zaostajati da nekako propuštam ono što se trenutno događa.
Kad se vratim na neko mjesto, često se pojave sjećanja iz prošlosti. Kao da sam arheolog s mekim kistom i malim alatom koji odguruje sadašnjost i otkriva prošlost. Stari fosil priče možda strši, lako ga je pronaći, kao da leži tu da ga pokupite i vratite u život. Ili se možda malo skriva, nešto u vezi s mjestom me tjera da stanem, tjera me da se družim, što se najvjerojatnije dogodilo prije mnogo godina, a sada me opet kači.
Sada shvaćam da je to zato što se pogled na more sa staze dijeli kao da su kazališne zavjese povučene, uokvirujući slatku scenu prema moru. Hodaš stazom, pogledaš desno i eto ga. Uvijek, ne mogu si pomoći, i hodam do mora. Moje najjače sjećanje bilo je kad sam čučao tik do ruba mora. Bio sam hipnotiziran načinom na kojem je more tako aktivno mijenjalo svoj izgled. Odrazi boja na sunčevoj svjetlosti, treperili su poput svijeće duginih boja. Pulsiranje i vibriranje površine boje događalo se u djelićima sekunde.
Kad legnem da bolje pogledam, neminovno se prevrnem, gledam gore, a nježno ljuljanje grana sa zelenim iglicama, poput morske trave koja se njiše u plićaku, uljuljka me u najsavršeniji od svih drijemeža. Nježni povjetarac ljubi mi lice, borove grane se nježno trljaju, a ja sam vani, najvjerojatnije sanjajući o drugim danima, prepuštajući se svijetu.
I tako, život se vraća na prijateljstva koja traju. Stara skupina prijatelja okuplja se oko pucketajuće vatre kraj komina, kose prošarane sijedima, smijeha živog kao i uvijek.
"Sjećaš se kada...?" počinje svaka rečenica, a oni se te priče drže čvrsto kao što su se nekoć držali jedno uz drugo.
Nostalgija tiho sjedi u razmacima između ovih trenutaka, omatajući se oko svake priče poput omiljene dekice.
Grije srca, vlaži oči, a prije svega podsjeća nas na ljepotu dobro proživljenog života.
Dok život dolazi do sumraka, nostalgija nas drži za ruku.
Ne žuri, ne žuri — jednostavno odmotava životna sjećanja, jedno po jedno.
I dok posljednji put udahnemo, tihi glas odaje počast vašoj pripovijesti: "Tvoji su dani bili remek-djelo življenja."