Kraj ambicije

Svi smo već bili ovdje, na mjestu sanjanja svojih života, eksperimentiranja s njima, otkrivanja tko smo. Nekad sam bio ambiciozan. Koliko se sjećam, zapravo, imao sam tu stvar u sebi, tu neutaživu žeđ, taj poriv, ​​tu potrebu za postignućem. To je bilo ono što me odvajalo od mojih prijatelja, ono što moja obitelj nikada nije mogla razumjeti i dominantna sila u pozadini svake velike životne odluke, gdje živjeti, s kim izlaziti, hoću li imati djecu.I onda, jednog dana, moja ambicija je popustila. To nije bila osobito nova stvar koja se dogodila, jer je bilo teško osjećati da ambicija, od svega, ima ikakvog mjesta u svijetu toliko patnje. Je li ono s čime se borimo nešto poput "lijene ambicije", prijateljica mi je jednog dana poslala poruku. Ona i ja smo zajedno postali administratori stranice Dalmatinska Rič, zaposleni honorarno, gdje radimo "cijelu noć".Teško je ostati ambiciozan kada znaš da ti plaća neće nastaviti rasti, kada golemo snosiš teret neplaćenog rada na poslu i kod kuće. Nikakva količina "žurbe" ne bi mogla pomoći. Žene su jednako sklone radoholičarstvu kao i muškarci, da, ali više pate od toga.Možda se mnogi od nas suočavaju sa spoznajom da nikakav naporan rad nikada neće promijeniti naša primanja i da smo se iscrpili pokušavajući povećati ih. Ipak, problem je, naravno, u tome što ne postoji drugi način - barem ne još. Pa što onda?