Između nas
2025-11-16
Tijekom proteklih nekoliko mjeseci naglašavala sam važnost onoga što bi se trebalo dijeliti kroz obostranu komunikaciju, bilo da se radi o komunikaciji jedan-na-jedan ili o komunikaciji mnogih-na-mnoge. Teme i resursi pokrivali su uobičajene probleme - pokazatelje onoga što se (ne) događa u našem društvu i što uzrokuje neslogu - poput jačanja i podržavanja značajnih odnosa, komunikacije, empatije, rješavanja usamljenosti i sukoba.Kada dijelimo iskustva i uvide te čujemo tuđa, postajemo svjesni vrijednosti onoga što svaki glas nudi. Poštujemo vlastito znanje i znanje koje donose drugi. Dok razmjenjujemo perspektive i informacije, dublje istražujemo teme i predlažemo nove puteve razumijevanja. Svatko osjeća da se njegov glas cijeni i poštuje te počinje uviđati kako njegove ideje doprinose kolektivnoj mudrosti.Zahvaliti se, pohvaliti, nasmiješiti se, ispričati se, sve se to tretira kao same emocije, a ne kao jezici putem kojih se emocije pregovaraju. Ono što bismo u teoriji komunikacije nazvali pragmatikom ili mimikom, postaje sama ontologija osjećaja. Razlika između afekta , ekspresije i konvencije - trijada koja je temelj svakog emocionalnog stanja - potpuno nestaje.Nakon što se emocija uruši u društvenu izvedbu, što ostaje od "proživljenog tijela"? drhtanje, puls, utroba koja emociju čini stvarnom zamjenjuju se protokolima interakcije. Tijelo više ne misli, ono se samo prilagođava. U ovoj šemi, emocija postaje moralna valuta uljudnosti, a ne sila susreta, transformacije ili otkrivenja.