Hipergrafija

Hipergrafija nije puko vođenje dnevnika, niti je pažljivo kreiranje proze. To je poplava, bujica, zahtjev uma da bez zastoja stavi riječi na papir opisujemo kao stanje potaknuto abnormalnom aktivnošću u temporalnom režnju, koje se često viđa kod epilepsije, manije ili intenzivne tuge.
Pisac može puniti stranicu za stranicom, bilježnicu za bilježnicom, jedva prestajući jesti ili spavati. Prisila nije uvijek katarzična, ponekad je jednostavno nekontrolirano.
I piši i piši.
Riječi teku u nezaustavljivom izljevu, tražeći smisao za ono što se čini besmislenim, kao da čin stavljanja riječi na papir može unijeti strukturu u kaos, ritam u tugu, način da se gubitak pretvori u nešto opipljivo.
Pisanje, dakle, postaje privatna ceremonija sjećanja, priznavanje života koji je bio.
Tokovi svijesti prelijevaju se na stranice u nestrukturiranim valovima, dajući tuzi sigurno mjesto za slijetanje. Ovaj oblik hipergrafije, iako intenzivan, može biti iscjeljujuća sila, dopuštajući emocijama da se pokreću umjesto da stagniraju.
Hipergrafija postoji u spektru. S jedne strane, to je duboka, refleksivna praksa, koja dopušta riječima da daju oblik emocijama kroz ritmički puls. Nekima se tuga pretvara u poeziju, eseje, pa čak i knjige, dajući svrhu njihovoj boli. Na taj način hipergrafija postaje most, ne samo za pisca, već i za druge koji su patili u tišini.
Odgovor je složen.
Za neke je to dar, način da se tuga eksternalizira i besmislenom donese smisao. To je čin preživljavanja, vezivanje za stvarnost kada se sve ostalo čini izgubljenim.
Za druge je to teret. Riječi nikada ne prestaju, ne nude utjehu, nikakvo olakšanje, samo neumoljivu poplavu koja utapa onoliko koliko izražava. Može postati izolirana, opsesija koja razdvaja umjesto da liječi.
Možda je hipergrafija poput plesa koji se vrti u 'transu', tražeći duhovnu transcendenciju. Baš kao što se ples čini kako bi izgubili sebe i dosegnuli mjesto izvan vremena i sebe, oni koji kompulzivno pišu nakon gubitka možda traže istu transcendenciju. Pokušaj susreta sa izgubljenim u prostoru gdje se riječi protežu izvan vremena, iznad tuge, u nešto beskonačno.
Za one koji nalaze utjehu u svojim riječima, neka teku. Ali za one koji se osjećaju zarobljeni u njima, znajte da nije sramota pisati.
Također nije sramota stati.