Depresivni realizam

Konkretno, većina ljudi o sebi misli povoljnije nego što je opravdano, imaju prenapuhan osjećaj svojih kvaliteta i sposobnosti, iluziju kontrole nad stvarima koje im uglavnom izmiču i pogrešan optimizam u pogledu svojih mogućih ishoda i izgleda.
Primjerice, većina ljudi tvrdi da je bolji od prosječnog sudionika u prometu, građanina, roditelja što je, naravno, matematički nemoguće, jer ne može svatko biti iznad prosjeka!
Pojedinci s ovom distorzijom ili predrasudama mogu imati poteškoća u razumijevanju sive zone ili sredine. Na primjer, osoba koja pati od depresije ili depresivnih simptoma može vjerovati da nije dobra osoba i da nema ispravljive kvalitete. Možda će im biti teško prepoznati svoje mane i prednosti jer stvari vide u krajnostima.
Depresija može biti ozbiljno stanje koje može iskriviti način na koji vidimo sebe, druge i svijet oko nas. Možda postoje dokazi da bi depresivni realizam mogao postojati.
Osvrnite se oko sebe i primijetit ćete da zahtijevamo stanje trajne sreće od sebe i drugih. Tendencija koja ide zajedno s pretjeranim promoviranjem sreće je stigmatizacija onoga što je suprotno od sreće – emocionalne patnje, poput depresije, tjeskobe, tuge ili razočaranja.
Emocionalnu patnju označavamo kao devijaciju i problem, distorziju koju treba eliminirati – patologiju koju treba liječiti.
Što ako, naprotiv, pozitivno razmišljanje predstavlja pristrano shvaćanje stvarnosti? Što ako smo bili u depresiji, naučili nešto vrijedno, što ne bi mogli naučiti po nižoj cijeni? Što ako je to bio kolaps iluzija – kolaps nerealnog razmišljanja – i tračak stvarnosti koji je zapravo uzrokovao našu tjeskobu? Što ako, smo depresivni, zapravo točnije percipiramo stvarnost? Što ako se i naša potreba da budemo sretni i zahtjeva da izliječimo depresiju temelji na istoj iluziji? Što ako je takozvani zlatni standard terapije samo utješna pseudoznanost?
Alternativa bježanju od života kroz iluziju je istraživanje prostora bez iluzija što je duže moguće, kako bismo postali sposobniji podnijeti stvarnost razočaranog i konkretnog života.
Ako uspijete, oslobodit ćete se svoje lažne pozitivnosti i svojih okova.
Na kraju se, naravno, možda nećemo moći osloboditi, ni patnje ni iluzija. Život je pakao, a čini se da nas, povrh svega, ne čeka nikakav raj. To bi, samo po sebi, mogao biti put do oslobođenja jer, na kraju krajeva, nemamo što izgubiti.