Čuvanje tajne

Dobar je osjećaj s nekim podijeliti tajnu, zar ne? Tajne su moćna stvar. Oni imaju moć uspostaviti ili prekinuti vezu. Oni imaju potencijal biti razlika između života i smrti. Imate kontrolu kada čuvate tajnu.
Ipak, pripazite s kim dijelite svoje tajne jer nisu svi od povjerenja.
Vrijednost tajne ovisi o ljudima od kojih se mora čuvati.
Bez tajni, bili bismo izloženi i ranjivi. Ne bismo imali ništa što bi nas ugrijalo u mračnim noćima. Tajne su naša utješna hrana, naš sigurnosni pokrivač i ne možemo živjeti bez njih.
Pa zašto ih se tako često sramimo? Zašto ih držimo skrivene? Važnost tajnovitosti u današnjem društvu potiče ljude da prigrle svoju skrivenu stranu.
Imam tajnu. I ti također. Nije tajna da svi imamo misli i sjećanja koja odlučimo ne dijeliti. Neke su tajne svjetovne i ne uzrokuju nam nikakvu brigu. Ali drugi nam opterećuju um i postaju težak teret.
Kad čuvamo tajne, možemo biti opterećeni osjećajem krivnje za ono što skrivamo. Ali u isto vrijeme, možda štitimo druge od zla držeći te tajne skrivenima.
Iako naše tajne povremeno izmaknu, bilo zbog trenutnog nedostatka pažnje ili čaše previše vina, mi smo zapravo izvrsni čuvari svojih tajni. One stvari koje ne želimo da većina ljudi zna su stvari koje vrlo malo ljudi zna o nama. Čini se da napor uložen u čuvanje tajne skrivene od drugih sam po sebi nije glavni problem. Pravi problem s tajnama nije u tome što ih moramo skrivati, već u tome što moramo živjeti s njima i razmišljati o njima, sami sa svojim mislima.
Ne nalazimo se često u interakcijama koje su povezane s našim tajnama, a kada se nađemo, obično smo spremni ploviti tim podmuklim vodama. Iako je prikrivanje ponekad naporno, obično smo u mogućnosti čuvati svoje tajne. Pa ipak, razmišljanje o tajnama obično nema istu srebrnu podlogu. Što više ljudi razmišljaju o svojim tajnama, to se više osjećaju posramljeno, izolirano i neautentičnije. Dakle, što više naši umovi lutaju našim tajnama, to više ova emocionalna nevolja potkopava nas same.